
Ovo prirodno đubrivo košta samo 90 dinara, a pravi čuda u bašti: Udvostručiće prinos
Prirodno đubrivo za baštu od pšenične krupice pravi čuda, a jednostavno se koristi.
Prirodno đubrivo za baštu od pšenične krupice pravi čuda, a jednostavno se koristi.
Izdvajamo 9 najčudnijih srpskih običaja koja su duboko ukorenjena.
Bez obzira na to koju nameru imate pri sadnji drveća, važno je da se prethodno posavetujete sa stručnjacima.
Manastir Tumane se nalazi na 120 kilometara od Beograda i devet kilometara od Golupca, u podnožju Golubačkih planina, okružen šumom na levoj obali Tumanske reke, što samoj svetinji daje posebnu lepotu, zbog čega je jedna od najposećenijih u Srbiji.
Danas je Strasni ponedeljak, prvi dan poslednje sedmice pred Vaskrs – najradosniji praznik u hrišćanstvu. Ova sedmica, poznata kao Velika, Stradalna ili Strasna, donosi najrigoroznija pravila posta, pojačane molitve, tišinu, duhovnu pripremu i bogate narodne običaje koji se prenose generacijama.
U selima zapadne Srbije nekada se svakodnevno pripremao droženac – jednostavno, ali zasitno jelo od mlevene suve proje, čvaraka i domaće masti. Danas se pravi samo u retkim domaćinstvima.
U mnogim krajevima Srbije zmija nije bila samo životinja, već svetinja. Ako se nastani uz temelj kuće – ne dira se, ne tera, ne ubija. Verovalo se da je to duh pretka koji čuva dom od bolesti, uroka i propasti.
U narodnom predanju Srba, glava nije bila samo telesni deo, već svetinja. Verovalo se da duša ne silazi u grudi, već ostaje iza čela – i zato se lobanja poštovala, čuvala, a ponekad i zakopavala odvojeno.
Pre nego što je hrišćanstvo zauzelo centralno mesto u duhovnom životu Srba, naši preci su verovali da vreme ima svoje lice, dušu i moć. Dan je bio otac svetlosti, Noć majka snova, a Mesec – brat koji ćuti i pamti.
U narodnom verovanju Srba, biljke nisu bile samo ukras ni lek – već živa bića s dušom. Neke su imale moć da prenesu molitvu, druge da čuvaju kuću, a treće da “zatvore” bolest. Najpoštovanije među njima bile su dren, zdravac, bosiljak i pelin.
U staroj srpskoj tradiciji, svaka kuća imala je svog „domaćeg“ – nevidljivog duha koji čuva ognjište, porodicu i mir. Poštovan tiho, hranjen simbolično, ovaj duh je bio prvi znak da je kuća živa – i prvi koji bi nestao kada dom počne da se raspada iznutra.
U nekim selima Banata, domaćice su svake nedelje stavljale list metvice na vruć šporet – verujući da miris ove biljke “smiruje duhove kuće” i donosi sklad među ukućanima.
Kada neko premine, ogledala u kući se prekrivaju – da duša ne ostane zarobljena u odrazu. Ovaj običaj iz sela oko Valjeva vekovima se poštovao, a danas ga se sećaju samo najstariji.
U selima centralne Srbije, trudnicama se savetovalo da ne gledaju odraz punog meseca u vodi – da dete ne bi bilo “mesečevo”, nemirno i pod senkom. Običaj pun tišine, poštovanja i straha od nepoznatog.
Kad nisu znale slova, žene sa juga Srbije uzimale su iglu i konac, i na keceljama, peškirima i jastučnicama vezle poruke koje su bile molitva, zakletva, zavet ili – tajna.
U selima između Sjenice i Prijepolja, žene su u vreme strogog posta pravile sir bez mleka – od ovsenih zrna, vode i soli. Jelo je bilo jeftino, hranljivo i ukusno, a danas ga gotovo niko ne zna.
Na obroncima Homoljskih planina, žene su vekovima uzimale šaku pepela iz ognjišta i čuvale ga u tikvi skrivenoj u kući – da bi sačuvale mir, zdravlje i sreću doma.